Književnost IZDVAJA

Virginie Despentes, Vernon Suboteks, trilogija

On je nekadašnji vlasnik trgovine pločama, DJ i bitna točka na karti pariške supkulturne scene. Kada vinil zamijene nove tehnologije, Vernon ostaje bez posla i prihoda, a uskoro postane i klošar. I tu započinje velika priča o društvenoj tranziciji, nesnalaženju i srednjim godinama koje su više predaja nego odrastanje. Pariz je kulisa modernog Babilona, a Virginie Despentes svojim se pisanjem nadovezuje na najbolje od francuske književnosti. Ima tu Balzaca, Flauberta, Camusa, sve do Houellebecqua i Beigbedera, sve pisaca koje volim.

Trilogiji me najviše privukla generacijska bliskost s njezinim junacima, glazbene referencije, dinamičan zaplet i gotovo majčinska nježnost u naizgled hladnu pripovijedanju. Poput Almodovara, Virginie Despentes uspijeva stvoriti emotivan odnos između čitatelja i svakojakih kreatura koje promiču knjigom, bez predrasuda o dobru i zlu, mi volimo znati što će se dalje sa svima dogoditi. Ova trilogija je, za mene, moderni klasik. Oni koji danas posegnu za Vernonom Suboteksom vjerojatno će tek nakon zadnjeg dijela osjetiti onu čudnu melankoliju literarnog rastanka kakva je mene pratila nakon svakoga pročitanog nastavka.

John Williams, August

Priča o prvom rimskom caru Augustu u konturama poznata je svima kojima je povijest svježe gradivo ili gaje interes prema antičkim temama. Williamsov August je mnogo više od toga. Na tragu Hadrijanovih memoara Marguerite Yourcenar i Opasnih veza Choderlosa de Laclosa, ovaj epistolarni roman zadire u intimnost političkih promjena, prateći odrastanje mladoga, boležljivog Cezara Oktavijana do nepobjedivog cara Augusta.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2017.

Na tom putu nalazi se sve ono što i u povijesnim knjigama, ali začinjeno voajerskim uzbuđenjem dok stojiš iza kulisa pozornice velikih događaja. S mjesta na koje Williams postavlja čitatelja vide se samo ljudi, njihove vrline i slabosti koje određuju sudbine mnogih naroda, i do današnjih dana. Pripovijedanje kao aktualnost trenutka u kojemu se Augustov život odvija kroz mnoge vizure različitih likova otvara se širem kontekstu. Borba za vlast u starome Rimu tek je nešto krvavija slika istih tenzija kakve i danas pratimo po političkim arenama. Predstavnike staroga poretka, zagovornike kapitala, miljenike vojske i naroda, zviždače, oportuniste, anarhiste i ulizice, sve ih prepoznajemo i u današnjem društvu. Pročitavši ovaj majstorski napisan romana iz drugog vremena, po tko zna koji put zaključujem da se povijest zaista malo mijenja.

Vladimir Sorokin, Mećava

Svaki ruski pisac koji drži do sebe napisao je nešto što se zove Mećava ili mu je ona makar poslužila kao scenerija nekog zbivanja. Koliko znam, ova Sorokinova najnovija je Mećava ruske literature i meni posebna. To je bila prva knjiga koju sam uspjela pročitati nakon potresa, u tjednima kada sam već pomislila da je s mojom koncentracijom na tekst zauvijek gotovo.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2018.

Premda je napisana 2010, tek sad poprima težinu proročanstva, a njezin sadržaj postaje alegorijski aktualan. Kotarski liječnik mora što prije stići u drugo selo jer nosi cjepivo za epidemiju koja je ondje izbila. Na raspolaganju ima samo kočijaša koji je upregnuo 40 minijaturnih konja koji vuku saonice. Njih dvojica, kao vitez i njegov štitonoša, zapute se u bijelu, ledenu pustoš. Već nekoliko stranica nakon početka napušta se logika i vrijeme, a čitatelj je, kao i junaci knjige, zameten i zna samo da treba ići dalje. Strukturom srednjovjekovnog kazališta probijamo se od postaje do postaje, polako silazeći s uma, sve više spremni na nevjerojatno kao jedinu realnost koja nas ipak neprekidno iznenađuje premda smo već, od ovom romanu bliskih Gogolja, Harmsa ili Pelevina, mogli naučiti slične lekcije. Međutim, na Sorokinovu Mećavu nemoguće je pripremiti se, osim možda, člancima koji posljednjih mjeseci preplavljuju našu svakodnevicu. Na kraju puta liječnika s cjepivom spašava kineska karavana.